ZANIMLJIVOSTI IZ POVJESTI VRLIKE

Jedan zanimljiv tekst na koji sam naišao u "Slobodnoj Dalmaciji" iz povjesti Vrlike ili bolje rečeno iz povjesti moga sela na koji sam sasvim slučajno naišao. NAime tekst je u Slobodnoj objavljen prije gotovo mjesec dana, no ja sam tek jučer slučajno naišao na njega jer je u rubrici (Linija X) koju najčešće preskočim.

Neki su vjerojatno ovaj tekst i pročitali, a oni koji to nisu imali prilike učiniti ja ću ga objaviti na ovome mom blogu.
Kako je tekst obiman ja ću ga objaviti u nekoliko dijelova. A prvi dio slijedi...

1 DIO

U proljeće 1896. dobrostojeći udovac Božo Lelas iz sela Kosore odlučio se oženiti, pa je isprosio djevojku Cvitu Modrić iz Vinalića. On je imao barem pedeset godina, dok je Cvita, siroče bez oba roditelja bila tek prešla šesnaestu.

Sve do dvadesetog stoljeća žene su u zapadnom svije­tu manje više bile vlasništvo muškaraca. Do punoljetno­sti ili do rodne zrelosti koja je najčešće stizala u šesnaestoj, što je za građanske djevojke bila donja granica za sklapanje braka, žena je bila pod vlašću oca. On je, uz majčinu po­moć, svoju kćer ponajprije nastojao što bolje udati, što je u konkretnim okolnostima značilo, ne vezanje uz ljubav, nego, uz bogatstvo ili viši socijalni status. Nakon sklapanja braka, žena i njezin miraz, koji je smatran obveznom opremom mladenke, spadali su pod apsolutnu vlast muža.

Sve u svemu, ne baš optimistična perspektiva, posebno u ruralnim područjima gdje je žena vrlo često bila tek malo više od sluškinje.

Nestrpljivi muškarci

U ovakvim okolnostima u proljeće 1896. ostarjeli i dobrostojeći udovac Božo Lelas iz sela Kosore u okolici Vrlike odlučio se ponovno oženiti, pa je isprosio djevojku Cvitu Modrić iz obližnjeg sela Vinalić. Gledano današnjim očima, stvar krajnje neobična čak i nakaradna jer je Božo Lelas imao barem pedeset godina, dok je Cvita siroče bez oba roditelja bila vjerojatno tek prešla šesnaestu. Također, čitava stvar teško da je bila prošnja u uobičajenom smislu te riječi. Prije će biti da je rodbina Cvi­tu s radošću izručila prvome koji ju je zatražio.

Ako je suditi prema reakcijama suvremenika, ovaj brač­ni aranžman nije izazvao podozrenje javnosti niti je bio zazoran službenim vlastima. Čak ni službenici u lokalnom sirotištu, koje su po tadašnjim zakonima bile nadležne za udaju maloljetnih djevo­jaka, bez roditelja nisu imali nikakav prigovor na to što se djevojka, gotovo djevojčica, udaje za znatno starijeg muš­karca koji bi joj bez problema mogao biti djed.

S obzirom na to da su Božo Lelas i njegova izabranica nominalno bili katolici to se on obratio mjesnom župniku fra Ivanu Barbiću da odradi propisanu proceduru i odredi datum vjenčanja. No, Lelas je počeo biti nestrpljiv, a fra Ivan Barbić sve stroži što je na koncu rezultiralo vjerskim skandalom u koji se uplela čak i politika.

Naime, prema jednoj verziji ove priče Lelas je postao to­liko nestrpljiv da je u svibnju 1896. "digao djevojku iz njezi­ne kuće i došao s njome u Vrliku s nadom da će ga fratar vjenčati." Barbić je to glatko odbio pa je Lelas, ljut i frustri­ran, odveo Cvitu svojoj kući, počinivši time prijestup koji je tada nazivan "suložništvo", tj. život u izvanbračnoj zajednici.

Ovaj prijestup bio je tada vrlo raširen jer se u ruralnim dijelovima Dalmacije smatra­lo da je brak sklopljen "ako momak dovede djevojku u kuću" i da "crkveni blagoslov može uslijediti tek kasnije". U patrijarhalnom razmišljanju puka opravdanim se smatralo i to što ženik "hoće najprije da svoju izabranicu okuša, hoće da vidi, hoće da se uvjeri da li je rodilja", dobra kućanica i vrijedna suradnica u teškim poljskim poslovima.

S druge strane želja ono­dobnih muškaraca da djevojku što prije dovedu kući korijen je često imala i u pohlepi, tj. nastojanju da se dobije njezin miraz, koji je samo u na­kitu ponekad "težio" kao polugodišnja plaća manualnog radnika. Uz sve, kako je zabilježio jedan obrazovani suvremenik, motivi ondašnjih muškaraca bili su često isključivo spolne prirode, tj. htjeli su ku­ći što prije dovesti stalnu spolnu partnericu.

Budući da je Cvita bila siroče bez oca i majke koju su po­digli rođaci, teško je da je Bo­ži Lelasu na pameti bio njezin miraz, koji ona vjerojatno ni­je ni imala. Umjesto toga on, po svemu sudeći, razmišljao o prvom i trećem, tj. htio je kući dovesti ženu kućanicu s kojom će moći konzumira­ti brak.

Sve u svemu Lelasov postu­pak nije bio nikakav izuzetak. No, slučaj Cvitina suseljanina Ivana Lelasa koji je u ono doba izazvao veliku kontraverzu, Božu je potaknuo da kori­gira svoje postupke.

Ivan Lelas je, naime, čitav život proživio u divljem braku, ne zna se s koliko žena.

Kad je umro, župnik fra Ivan Barbić ga, kao okorjelog grešnika, nije htio pokopati na katoličkom groblju. Čitava stvar je na koncu dobila tolike razmjere da je interveniralo redarstvo, zdravstvene vlasti, načelnik Vrlike Joso Kulišić te splitski biskup.

Potaknut tim primjerom, Božo Lelas je odlučio biti ma­nje tvrdokoran i pokoriti se vjerskoj vlasti župnika Barbića. Ovo tim više što je "suložništvo" bilo i zakonski kažnjivo, pa mu je daljnje natezanje sa župnikom Barbićem na vrata moglo dovesti i redarstvo.


Očekujte nastavak:

VEZANA PRIČA:

Priča o Boži Lelasu 2 Dio
Priča o Boži Lelasu - Završnica