18 GODINA OD NAPADA NA VELI VRH

18 godina (zar je već toliko prošlo) od mučkog napada naših "komšija" na veli vrh na Svilaji. Neznam dali itko više od Vrličana spominje taj dan a poglavito tu mislim na naše vlastodršce jer oni koji su tada 8.lipnja 1993 godine bili na mjestu događaja vjerujem  neće nikada zaboraviti, a poglavito oni kojima su ostali ožiljci nakon tog krvavog pohoda naših "komšija". To je ujedino bio dan kad je poginuo Petar Varnica bojovnik Vrličke domobranske satnije. A dobro se sjećam da je to bio njegov prvi odlazak na crtu razgraničenja. U četvrtak 2 lipnja je prvi put obukao uniformu, u subotu je prvi put došao na crtu a već u utorak rečenog 8.lipnja 1993 je bio za njega koban.
A sijećam se tog jutra koji je otpčeo jakim minobacačko-topničkim napadom iz smjera Otišića a to kaknonadu su "komšije" iskoristile da se privuču našim položajima na Velom vrhu i prvi ispaljeni metak od strane "komšija" je bio koban za Petra Varnicu a još nekoliko naših (neću navoditi njihova imena bez njihova odobrenja) je tom prigodom ostalo ranjeno. No naši su se brzo pribrali i znali odgovoriti na taj njihov napad koji je ubrzo bio odbijen
Sjećam se isto toga dana da je u stožer u Sinju došla informacija da je Veli vrh pao i da je pod četničkom kontrolom i malo je falilo da tom prigodom naše snage zaspu Veli vrh topovima i VBR-ovima, no na svu sreću do toga nije došlo.
Četničke snage su mislile da je Svilaja bila doslovce puna "Ustaša" i nije im bilo jasno i nisu htjeli povjerovati da je Veli vrh obranilo tek 30-ak pripadnika Vrličke satnije (ostatak smjene je bio raspoređen po ostalim položajima na Svilaji a glavnina napada je bio na Veli Vrh), a tih 30-ak bojovnika je nanijelo puno veće gubitke neprijatelju od kojih se nikada nisu oporavili.
Moram i to naglasiti da je te prve napade izdržalo tek 30-ak bojovnika, ali mora se pohvaliti i drugu smjenu Vrličke satnije koja je tada bila na zasluženom odmoru, ali su u trenu bili spremni da se ukrcaju i dođu u pripomoć za razliku od Sinjana koje je tom prigodom trebalo po grmima tražiti.

Do toga dana Vrličku domobransku satniju popunjavali su samo Vrličani, a od tada su je počeli popunjavati i Sinjani. Sjećam se isto tako tih istih Sinjana kako su balonzali i grintali da što će oni ovde da ovde tribaju biti oni čije su kuće okupirane, i dugo ih je trebalo uvjeravati da se ondje brani i njihova kuća a ne samo kuće nas Vrličana.
Da zaključim ovo mada bi mogao još toga pisati o ovom nemilom događaju (a o njemu pišem iz prve ruke jer sam bio dio njega). Nevjerojatno u svemu ovome da ja nakon one siline kojom su nagrnuli na nas 30-ak da je poginuo tek jedan Hrvatski branitelj i nešto je bilo ranjenih što teže (neki i danas imaju posljedice) što lakših. Za dvi godine biti će jubilarnih 15 godina a nadam se da će se tada i čelnici Vrlike prisjetiti toga dana.

I sad mogu li Vrličani zaboraviti ovaj dan i oprostiti našim komšijama koji se i danas čude zašto ih ne volimo i ne želimo čuti za njih.